Zoran Pavelić, konceptualni umjetnik i performer čije se područje interesa kreće od slikarstva i crteža, video i audio radova do site-specific radova, likovnu je karijeru započeo  kao osnivač neformalne umjetničke grupe Močvara koja je djelovala na području Baranje od 1988. do 1991., a 2004., zajedno s Katom Mijatović, osnivač je Baranjske likovne kolonije.
Izložba Centrirano, prvo je Pavelićevo izlaganje u Rijeci na kojem je prikazan presjek njegovog višegodišnjeg stvaralaštva, zanimljivo i po tome što se javnosti predstavlja većim brojem slikarskih radova.
Prikazane su dvije grupe radova: radovi na papiru iz ciklusa Werke fűr Joseph Beuys te ciklus radova Centrirano 79. Radovima iz prve grupe, koji su konceptom vezani uz karizmatičnu i kontroverznu ličnost Josepha Beuysa, koji je predmet višegodišnje Pavelićeve preokupacije i kojemu se uvijek iznova vraća referirajući se na njegovu ulogu u društvenom kontekstu, oponira se ciklus Centrirano 79 što ga čine slike, videoradovi, instalacije i ready made. Njima autor progovara o osobnom iskustvu umjetničkog istupanja te problematizira svoju društvenu i umjetničku ulogu.
Ciklus Werke fűr Joseph Beuys čini 50 radova, akvizicija MMSU iz 2005. godine koji se prvi put izlaže kao cjelina.
Likovno gledano, riječ je o jednostavnim radovima, stiliziranim crtežima na kojima autor eksperimentira materijalima i tehnikama, apstrahira sadržaj i vizualni dojam koji podređuje konceptu i osjećaju što ga rad izaziva u promatraču.
Vežući simbolički svoj izričaj uz djelovanje Josepha Beuysa, Pavelić progovara o ulozi i mjestu umjetnika u suvremenom društvu. Intrigantna osobnost kao što je Beuys, svojom je pojavom izazivala reakcije u javnosti, a zanimanje za njega i dalje ne jenjava. Kao neizbježna poveznica i usporedba, prizivaju se nacionalne veličine, umjetnici čija je uloga neprijeporna i koji su neizostavna karika u razvoju vizualne umjetnosti na našim prostorima, a koji usprkos svojoj originalnosti i inovativnosti, u širem kunsthistoričarskom kontekstu, nisu nikad dobili dovoljnu i zasluženu afirmaciju, ostajući uvijek „mali“ u usporedbi s „velikima“.