English
Header Blue
Izložbe
O nama      Izložbe      Zbirke      Kontakt      Arhiva      Online zbirka

Izložbeni prostori

Muzej moderne i suvremene umjetnosti

nova adresa:
Krešimirova 26c, Rijeka

Radno vrijeme: utorak - nedjelja: 11 - 20 sati

ponedjeljkom i praznikom zatvoreno

adresa do 1.10.2017. Dolac 1/II, Rijeka

Mali salon
Korzo 24, Rijeka

Zimsko (od 1.10. do 30.4.):
utorak – subota, od 11 do 18 sati
nedjelja, od 11 do 13 i od 17 do 20 sati
ponedjeljkom i praznikom zatvoreno

Ljetno (od 1.5. do 30.9.):
utorak – petak, od 11 do 20 sati
subota i nedjelja, od 11 do 14 i od 18 do 20 sati
ponedjeljkom i praznikom zatvoreno

ponedjeljkom otvoreno uz prethodnu najavu
(051 49 26 11)

 

više
Arhiva izložbi
Pretraživanje
Noć muzeja 2018.
Kata Mijatović

Cargo Transfer

instalacija u dvorištu MMSU-a


gondola.jpg

 

Područje sna i nesvjesnoga, zone preklapanja podsvijesti i svijesti, dodira oniričkog i racionalnog, prostori su umjetničkih istraživanja Kate Mijatović. Pritom se kao materijalom koristi svojim ili tuđim snovima, prefigurirajući ih kroz instalacije i performanse, no isto tako i okupljajući ih putem otvorene web platforme u Arhiv snova. U takvoj su konstelaciji san, njegov opis i umjetnička obrada, iako pripadaju različitim prostornim i vremenskim realitetima, korespodentni tekstovi koji, upravo u međusobnoj upućenosti, prekoračuju okvire pripadajućih logika, estetika i realiteta zamućujući polje njihovih protežnosti. Na primijer, ako umjetnica koristi san kao materijal, onda je san pretekst umjetničkoga rada. Rad je u tom slučaju fikcija, a san realitet. No vrijeme i prostor sna izglobljeni su  iz realiteta stvarnosti. Ne približuje li se onda san fikciji, a umjetnički rad, u odnosu na njega, realitetu? Zađemo li u prostor nesvjesnoga, pri čemu se možemo poslužiti Bachelardovom razlikovanju racionalnog i oniričkog, odnosno duha i duše, koncepta i slike, san i umjetnost naći će se u kompleksnim konstelacijama koje egzistiraju na rastezljivom rubu navedenih dihotomija međusobno se približavajući i udaljavajući. Po Bachelardu „duh živi u vremenu i vjeruje u prošlost znanja kao kontinuirani proces, duša sabire vrijeme i traje u bezvremenom prostoru, konceptualni jezik fiksira, poetska slika je imaginativno mobilna, koncept i slika su divergentne linije ljudskog života i otuda je u principu nemoguća njihova sinteza…“[1] 

Ova spekulacija otvara jedan od mogućih pogleda na rad Cargo Transfer, pa i na umjetničku praksu Kate Mijatović. U dvorištu riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, umjetnica postavlja bijelu gondolu natovarenu crnim ugljenom. Prostorna se instalacija oslanja na njezine prethodne radove i diskretno je povezana s aktualnom muzejskom programskom preokupacijom temama migracija, izmještenosti, mobilnosti, vode,  pokazujući se kao eho ili fantazmagorično uprizorenje sukusa istovremeno postavljene grupne izložbe Crne krabulje, koja tematizira migrantsko osjećanje kao  „(ne)mogućnosti snalaženja u situacijama poremećene sigurnosti i zaštite: stanja dezorijentiranosti i beznađa, napora optimizma i zajedništva.“[2]

Dok je gondola preuzeta iz performansa Nesvjesno: Kanal Grande (projekt Između neba i zemlje, 2013., kustos Branko Franceschi, 55. Venecijanski bijenale, Venecija), ugljen potječe iz autoričinog sna iz 1991. godine. „Silazim u napušteni rudnik ugljena,“ zapisuje, „tamo me čeka hrpa ugljena i kolica. Utovarujem ugljen u kolica i iznosim ga na svjetlo dana.“ U narednim godinama, taj će san više puta materijalizirati u svojim radovima i razviti iz njega osobnu simboliku. Ugljen je u tom registru simbol nesvjesnoga, tamna tvar, talog i energija u potenciji.

Spomenuti performans Nesvjesno: Kanal Grande  i istoimeni video u kojima bijela gondola prevozi usnulu umjetnicu venecijanskim kanalima ima izvorište u autoričinoj performativnoj intervenciji u skulpturi Oblik prostora Ivana Kožarića, koja se nalazi u vanjskom prostoru Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, iz 2010. Umjetnica je, koristeći se istom opremom kao i u Veneciji – bijelom posteljinom što je direktna aluzija na san – prespavala noć u prostoru skulpture. U instalaciji Cargo Transfer, međutim, prebacuje težište sa stanja sanjanja na san kao sadržaj u podsvijesti, iscrtavajući imaginarni luk povratne putanje ka davnom snu iz 1991. pa i Arhivu snova. Bijela gondola koja je prevozila spavačicu čije je tijelo granica podsvjesnog, sada je otvoreni bivak njegova sadržaja – sadržaja duše, ili duša sama, bez podvajanja.

Navedeni radovi upućuju na koncept i umjetničku metodu Kate Mijatović kojom izmještanjem elemenata i samocitiranjem gradi spiralnu strukturu novog narativnog polja, svojevrsne oniričke kartografije ili dnevnika, u kojemu tragovi prošlih i budućih radova rezoniraju jedan u drugome, stvarajući u strukturi svakoga pregibe diskontinuiteta i novu prostornovremensku konfiguraciju. Primjerice, izravnim intervencijama kao što su „javno“ ili „izloženo“ spavanje (sanjanje), odnosno izmještanje sadržaja iz podsvijesti u javni prostor, transponira zonu bezvremenosti u mjerljivo vrijeme drugog realiteta. Radi se o uspostavljanju dvostrukoga vremena, aktiviranju vječnog prezenta kojemu pripadaju i san i umjetničko djelo unutar prividnog kauzaliteta svakodnevice. U tom smislu Katin nas rad podsjeća da je svijet u kojemu živimo imaginarij koji sami stvaramo i da u suprotnom, on, svijet, ne bi ni bio moguć.

 

Irena Bekić

 

Foto: Grgur Marko Ivanković



[1] Prohić, Kasim (1982) Lijepi svjetovi Gastona Bachelarda. U: Bachelard, G. Poetika sanjarije. Sarajevo. Veselin Masleša. Str. 8- 9 

Powered by iSite