English
Header Blue
Izložbe
O nama      Izložbe      Zbirke      Kontakt      Arhiva      Online zbirka

Izložbeni prostori

Muzej moderne i suvremene umjetnosti
Dolac 1/II, Rijeka

Mali salon
Korzo 24, Rijeka

Zimsko (od 1.10. do 30.4.):
utorak – subota, od 11 do 18 sati
nedjelja, od 11 do 13 i od 17 do 20 sati
ponedjeljkom i praznikom zatvoreno

Ljetno (od 1.5. do 30.9.):
utorak – petak, od 12 do 20 sati
subota i nedjelja, od 11 do 14 i od 18 do 20 sati
ponedjeljkom i praznikom zatvoreno

ponedjeljkom otvoreno uz prethodnu najavu
(051 49 26 11)

 

više
Arhiva izložbi
Pretraživanje
Izložba

Antun Maračić

Na duge staze

Muzej moderne i suvremene umjetnosti, 15. 5. - 4. 6. 2017.

Otvorenje: ponedjeljak, 15. 5. 2017. u 20 sati, MMSU

 


am3.jpg


Izložba Na duge staze uključuje radove koji su koncipirani kao dugoročni ili su spontano nastajali duže vrijeme. Štoviše, vrijeme se u njima često ističe, bilo kao latentna bilo kao eksplicitna tema i sadržaj što je vidljivo i iz naslova nekih od radova, primjerice: Slika u sedam dana, Svibanj 1977. -. studeni 1979., Vlakom od Novske do Banove Jaruge kroz četiri godišnja doba, San i vrijeme
Prakticirajući analitičko slikarstvo sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća, odabirući za temu sam proces nastanka slike, u vizualu konačnog artefakta, neposredno ili implicite, bilo je čitljivo vrijeme njezine izvedbe.
Paralelno sa slikarstvom već tada sam se koristio i fotografijom, kojom se ideja vremena tematizirala još izrazitije. Primjerice, zamislio sam da rast kose i brade na vlastitoj glavi/licu u fotosekvencama pratim od potpune izbrijanosti do stanja drastične zaraslosti, a pojedine faze tog procesa od svibnja 1977. do studenoga 1979., diferencirane su i fizičkim pomakom od 45 stupnjeva, od en facea preko poluprofila, profila itd, sve do završnog en facea na kraju zatvorenog kruga, koji je slikom duge kose i brade upućivao na proteklo vrijeme.
U niz takvih projekata spada i film snimljen super 8 kamerom u kojemu se putovanje vlakom od stanice do stanice (konkretno, Novska - Banova Jaruga) u trajanju od dvanaest minuta bilježi u četiri godišnja doba, zaokružujući tako cijeli godišnji ciklus. Svako godišnje doba u filmu je zastupljeno po tri minute što je jednako trajanju  jedne role 'super-osmice'.

am.jpg


Brojne kasnije nastale serije fotografija, koje nisu poput onih iz 70-ih godina zamišljene kao apriorni projekt, nastajale su mjesecima, godinama pa i desetljećima. Tako sam primjerice punih dvanaest godina snimao Lokrum, dubrovački otočić prema kojemu je bio okrenut prozor mojeg tamošnjeg ureda, a prizore Evelinina sna, isprva crtežom a kasnije fotografijom,  kontinuirano pratim već više od četvrt stoljeća.

Poriv za snimanje tih serija isprva nije bio izrazito 'umjetnički predznačen’, bili su to više intimni zapisi kakve bi, uvjetno govoreći, bilježio i netko bez artističkih pretenzija i opredjeljenja, poput turista ili obiteljskih ljudi koji ovjekovječuju svoje impresije lijepog krajobraza ili proizvode materijal za kućne albume. Tek s vremenom, budući da je riječ o opsesivnim motivima kojima sam se neprestano vraćao, akumulirane sam fotozapise 'promovirao u  umjetnost'.  To jest, nastavio sam ih izvoditi kao osmišljene projekte jer sam u njima prepoznao složenija značenja odnosno relevantni sadržaj.

Slična fenomenologija nastanka prati i neke druge višegodišnje serije, poput primjerice Dubrovačkog pulta, Promatrača mora itd. Njihov nastanak, sve do odluke da ih ‘imenujem radom', ne uključuje osjećaj neupitnosti samouvjerenog i samosvjesnog umjetničkog djelatnika.
Naprotiv, neki negativno određeni lajtmotivi koje intuitivno odabirem i s vremenom evidentiram kao konstante (praznine, iščeznuća…), podrazumijevaju i odgovarajuća osobna osjećanja i stanja, prepoznajem ih kao projekciju vlastite mentalne nutrine, odnosno skepse prema vlastitom ‘poslanju’.

Stoga, 'duge staze' nisu samo doslovni izrazi dugotrajnosti izvedbe jednog rada nego i motivi koji se pokazuju kao trajni, ponavljajući se ili izvirući nenadano poput ponornice u različitim trenucima, medijima, uobličenjima i značenjskim nijansama. Tako motiv praznine i osjećaj manjkave ili izostale egzistentnosti izlazi na površinu u većim ili manjim razmacima. Primjerice, rad Nepostojanje, ambijent postavljen 1991., uoči rata u Galeriji PM (koincidentno, bila je to i posljednja izložba u PM-u koji je upadom paravojske HOS-a u zgradu HDLU-a, na tom mjestu zauvijek prestala s radom), izveo sam u drugom obliku, iz sličnih poriva (osobne i društvene) insuficijencije, sedamnaest godina kasnije u Antwerpenu. Pri tome, to ‘nepostojanje’, materijalizacijom u kamenu, postaje suprotnost onome što ta riječ sugerira, postaje ‘prisutnost’ u konkretnom prostoru i vremenu.

Ove, 2017. godine pak, uočavajući oko sebe slične pojavnosti materijalne i društvene devastacije kao u ratno doba, izveo sam remake rada  Ispražnjeni okviri – iščezli sadržaji iz 1994. Izveden ponovno nakon toliko godina, iako formalno posve isti, taj rad u našem vremenu ima nove konotacije: sada se referira na drugu vrstu, ‘mirnodobskih’, pustošenja.

am2.jpg

Sličan mehanizam ‘punjenja’ praznog sugeriram i u nekim od ostalih radova. Trenutke ljudskih kontakata koji omogućavaju kontinutitet dnevnog životnog pogona (serija fotografija Moje drage) ili pak prizore s ulica kao što je kovitlanje otpadaka ili najlonske vrećice (serija filmića Vjetrovi), koji obično prolaze nazamjećeni ili nezapamćeni, iz njihove ‘beznačajnosti’, već samim bilježenjem, promoviram u nešto drugo. Oni su punktovi kojima vizualiziram svoj kontakt sa stvarnošću.

I ostali radovi ovdje pokazani, poput low tech videofilmića Za stolom  te onih koji su produkt uočavanja i afirmiranja elementarnog pokreta ili naprosto usvajanja tehničke greške, i koji traju tek nekoliko sekundi, pravo nazočnosti u ‘dugim stazama’ opravdavaju dugotrajnim opstankom istih (ne)sadržaja u mojoj percepciji i (pod)svijesti.
 
Neki od izloženih radova iz ranog razdoblja, koji naizgled ne odgovaraju naslovnoj izložbenoj sintagmi, imaju značaj 'kripto-ključa', šifre za čitanje onih recentnijih. Primjerice rad Demonstracija odnosa subjekt-objekt (praćenje pogledom točke u ogledalu) iz 1979.  izraz je potrebe jasnog evidentiranja susreta oka i vanjskog svijeta, odnosno fascinacije sviješću da vizualni kontakt znači trenutak novog iskustva i duhovnog obogaćenja. Isti motiv na ‘labaviji’ je način prisutan u novijoj seriji Promatrači mora (2005. - 2009.) jer je odluka za snimanje morskog krajobraza i osoba na klupi u prvom planu, proizašla iz mojeg zaključka da se radi upravo o takvom trenutku i procesu. Uz tu seriju vezan je i drugi rani 'pomoćni  rad', Istovremeno registriranje potiljka i en facea iz 1978. Naime u tom radu nastojim personalizirati, u odnosu na lice, 'nijemi' i bezlični potiljak. Kod promatrača mora  viđenih samo straga, zamišljam i podrazumijevam izraz koji odražava povezanost s ljekovitim pejzažem kojemu se predaju, odnosno namjera mi je da i promatračima samog rada sugeriram 'viđenje' njihova skrivenog rječitog lica.

Radovi s početaka mojega umjetničkog djelovanja postavljeni ovom prilikom kao uvod u izložbu, iako bi na prvi pogled mogli sugerirati da je riječ o retrospektivi, u ovom izboru nemaju takvu ulogu. Ovdje se ne prezentira moj cjelokupni rad, u punom tematskom, medijskom i kronološkom rasponu. Rani radovi služe kao primjeri dugotrajnosti procesa nastanka, ali i kao indikatori dugog trajanja istih motiva i ideja realiziranih tokom vremena svaki puta u različitim uprizorenjima i tematskim pomacima. Tako sintagma 'na duge staze' iz naslova izložbe, osim što se odnosi na vrijeme upisano u pojedine radove, istodobno, u širem krugu, obilježava i koncept na kojem je utemeljena cijela izložba. 

Antun Maračić

am1.jpg

Foto: Iz serije Lokrum, 2000. – 2012., fotografija u boji

Biografija

Antun Maračić rođen je  12. 12.1950. g. u Novoj Gradiški. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu (likovne umjetnosti) 1971. i slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976., u klasi profesora Šime Perića. Od 1976. do 1979. bio je suradnik Majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera.
Od 1978. do 1980. član je radne zajednice umjetnika Podroom.
Od 1981. do 2000. aktivni je suradnik Galerije proširenih medija u Zagrebu.
Autor je mnogih tekstova o umjetnosti – recenzija, kritika, polemika, eseja - objavljenih u dnevnom i periodičnom tisku, u specijaliziranim revijama za kulturu i umjetnost te na radiju, a napisao je i brojne predgovore u izložbenim katalozima drugih umjetnika. Ostvario je i
veći broj televizijskih priloga o suvremenim hrvatskim umjetnicima.
Kustos je brojnih samostalnih i skupnih izložbi drugih umjetnika.
Od 1987. do 1990. priredio je niz izložbi u Galeriji AM-M14f/1 Z, u neformalnom prostoru svojeg stana u Zagrebu.
1991. kratko vrijeme radi kao  voditelj Galerije SC, Zagreb (1991.).
Od 1992. do 1997. voditelj je Galerije Zvonimir u  Zagrebu.
1995., kao autor teksta i fotografija, zajedno s povjesničakom umjetnosti Evelinom Turković, objavljuje monografsku knjigu o Ivanu Kožariću pod naslovom  Atelijer Kožarić, a 2009. monografiju Igor Rončević.
1996. objavljuje vlastitu knjigu fotografija i tekstova Ispražnjeni okviri - iščezli sadržaji 1991-1994., a 1998. knjigu Pavo Urban – posljednje slike.
2004. objavljuje vlastitu knjigu fotografija Lokrum, a 2013. knjigu fotografija Rurbane nezgrapnosti.
Od 1988. do 2000. voditelj je Galerije proširenih medija u Zagrebu; od 2000. do 2012. ravnatelj je Umjetničke galerije Dubrovnik, a od 2013. vodi Galeriju Forum u Zagrebu..
Kao multimedijalni umjetnik priredio je više od 40 samostalnih i sudjelovao na stotinjak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu te izveo više vlastitih akcija i performansa.
Njegovi radovi su u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Moderne galerije, Zagreb, Povijesnog muzeja, Zagreb, u grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, u zbirkama Filip Trade, Zagreb, Thyssen Bornemisza Art Contemporary, Beč te Troubleyn, Antwerpen.
Dobio je više nagrada za svoj rad, uz ostale i Vjesnikovu nagradu Josip Račić za 2004. godinu.
Živi u Zagrebu.

e-mail:amaracic@gmail.com

Powered by iSite