English
Header Blue
Izložbe
O nama      Izložbe      Zbirke      Kontakt      Arhiva      Online zbirka

Izložbeni prostori

Muzej moderne i suvremene umjetnosti
Dolac 1/II, Rijeka

Mali salon
Korzo 24, Rijeka

Radno vrijeme izložbe Ponovno zaposjedanje muzeja u Malom salonu
svaki dan od 10 - 21 sat

Zimsko (od 1.10. do 30.4.):
utorak – subota, od 11 do 18 sati
nedjelja, od 11 do 13 i od 17 do 20 sati
ponedjeljkom i praznikom zatvoreno

Ljetno (od 1.5. do 30.9.):
utorak – petak, od 11 do 20 sati
subota i nedjelja, od 11 do 14 i od 18 do 21 sat
ponedjeljkom i praznikom zatvoreno

ponedjeljkom otvoreno uz prethodnu najavu
(051 49 26 11)

 

više
Arhiva izložbi
Pretraživanje
Izložba

Shvatiti sebe - portreti iz zbirke MMSU

19. 1. - 23. 2. 2017.

Otvorenje: četvrtak, 19. siječnja 2017. u 19 sati, Mali salon

stručna vodstva kroz izložbu:

četvrtak, 2. 2. 2017. u 11 sati

četvrtak, 9. 2. 2017. u 18 sati

srijeda, 15. 2. 2017. u 11 sati

srijeda, 22. 2. 2017. u 18 sati


kamov.jpg

Intiman i poetski, a istodobno složen nadrealni sadržaj iščitava se u crtežu introspektivnog  naslova Shvatiti sebe autorice Nives Kavurić-Kurtović koja nas svojim istančanim rukopisom linija i silnica uvlači i uranja u slojevit svijet znakova, simbola i asocijacija. Sam crtež, ali i njegov naziv, poslužio je kao dovoljno motiviran uvod u izložbu na kojoj prikazujemo sedamnaest odabranih portreta i autoportreta iz muzejske zbirke. Nadovezujući se na uvriježeno gledište da svaki umjetnički rad dijelom otkriva unutarnji, intiman svijet njegova tvorca te da autor preko svoga stvaralaštva predstavlja sebe i svoja razmišljanja, semantičko značenje naslova u suglasju je sa sadržajem izložbe. Istodobno, implicira ispovjednu komponentu same teme. Jer, ako je "sva umjetnost po svojoj naravi ispovjedna" , autoportret bi, u tom kontekstu, bio iskorak na ljestvici ispovjednosti, a takav je uglavnom i portret.
Što očekujemo od slike koja predstavlja portret? Odgovor na ovo složeno pitanje najvećim je dijelom uvjetovan vremenom i društvenim kontekstom u kojemu je rad nastao. Prikaz ljudskog lika, a time i onaj u kojemu se, više ili manje, mogu prepoznati obilježja portreta, u likovnoj se umjetnosti javlja vrlo rano, proteže se kroz različita povijesna i stilska razdoblja, aktualan je i u suvremenoj umjetničkoj praksi pa ga možemo okarakterizirati kao jednu od najperzistentnijih likovnih tema. Glorificiranje ili idealiziranje portretiranog, njegovo kritiziranje ili karikiranje, naglašavanje emocionalnog stanja, težnja ka što većoj sličnosti i prepoznatljivosti predloška ili rješavanje likovnih formalnih pitanja tek su neki od aspekata koji se tematiziraju portretom. 

Suvremeni portret uvodi i nova gledišta kojima se problematiziraju i preispituju složenija socijalna i egzistencijalna pitanja, pitanje identiteta, položaj umjetnika i sustav umjetničkog vrednovanja te drugi oblici analitičkog sagledavanja današnjega društva.

Izazovnost teme portreta kod umjetnika reflektira se i u muzejskom fundusu: nešto više od petine radova u Zbirci slikarstva prikazuje ljudski lik, a zanimljivo je da se istom temom bavi više od polovice građe u Zbirci crteža. Motiv ljudskog tijela u velikom je broju zastupljen i u ostalim muzejskim zbirkama, a lice, bilo ono portret ili autoportret, prikazano mimetički ili nudilo drukčiju interpretaciju ili značenje, najvećim dijelom pronalazimo u mediju slikarstva, izrađeno uljem na platnu ili pak olovkom, ugljenom ili pastelom na papiru.

Radovi prikazani na izložbi Shvatiti sebe nastali su u širokom vremenskom razmaku od jednog stoljeća i predstavljaju mali fragment ove teme iz muzejskog fundusa. Birani su po nekoliko kriterija: ispovjednost rada i naglašeni introspektivni sadržaj, invidividualnost u pristupu i originalnost u okviru osobnog autorova stvaralaštva i širem vremenskom kontekstu u kojem je rad nastao, konceptualni pristup temi u suvremenoj umjetničkoj praksi.

Najstariji izloženi rad, Autoportret Miroslava Kraljevića, zauzima važno mjesto među slikama i crtežima u kojima autor prikazuje samoga sebe. U svome kratkom životu, obilježenom neizlječivom bolešću, Kraljević je izradio desetak autoportreta izrazito introspektivnog i ispovjednog karaktera, u kojima se zrcali njegov privatni život i rezimira slikarski razvoj.  Izloženi Autoportret pokazuje veliko crtačko umijeće, a njegova autora predstavlja kao strastvenog crtača. Crtež je brz i neposredan: sa svega nekoliko znalačkih i dobro odmjerenih poteza olovkom gradi kompoziciju kojom bilježi osobni svijet na bazi dnevnog događaja. Kompozicijom dominira dubok i uskovitlan Kraljevićev pogled, a njegova je ekspresivnost naglašena položajem glave koja je lagano spuštena i izbačena prema naprijed pa oči izranjaju ispod ravnih obrva. Usne razvučene u lagan, groteskni smiješak pridonose dojmu opijenosti, koji se objašnjava i autorovom bilješkom u gornjem dijelu crteža: „Četiri mola bijelog rifa... u noći od 9. na 10. maja, vodica je postigla svoje.“ Jasno je da vodica označava onu ispijenu čašu više, a autora predstavlja kao bonvivana, osobine koja će se svega nekoliko mjeseci poslije, kada bude otišao u Pariz gdje će iskusiti život velegrada, jače izraziti i obilježiti jedan cijeli segment njegova opusa. Crtež je nastao za vrijeme Kraljevićeva boravka na liječenju u Kraljevici i do 1946., kada je slučajno otkriven, bio je nepoznat stručnoj javnosti.  Tri godine poslije ušao je u fundus Muzeja.

Za razliku od Kraljevićeva prikaza samoga sebe u formi dnevničke bilješke iz noćnog života, izravnog i živog pogleda usmjerenog u promatrača, Becić svoj autoportret daje u poluprofilu, glave okrenute u stranu, spuštena pogleda. Iako su realistični elementi reducirani, crtačka sredstva svedena na kratke i isprekidane linije, iz prikaza progovara snažan emocionalan element koji se iščitava na licu portretiranoga. Karakteristična postura, ruke razmaknute od tijela, slikarski kist u jednoj, a paleta u drugoj ruci, prikazuju umjetnika u trenutku slikarskog zanosa, uživljenog u kreativni čin – slikarski autoportret u doslovnom smislu riječi.

Sa slične je polazišne točke krenuo i Frano Šimunović kada je 1942. izradio Autoportret koji prikazuje s tipičnim atributom – slikarskim štafelajom smještenim u kut prvog plana slike iza kojega izranja autorov lik. Postavljen je na crnu podlogu, odijelo je za nijansu manje tamno, jedini je svijetli element na slici umjetnikovo lice, a i ono je djelomično prekriveno sjenom. Tamne dionice prevladavaju kadrom pa se lice, prikazano reduciranim izražajnim sredstvima, ističe svojom bjelinom, a interpretiramo ga kao ekran na kojem se zrcali autorov intimni svijet. Šimunovićev slikarski interes usmjeren je ponajprije na pejzaž pa je stoga rad prikazan na ovoj izložbi raritetan u umjetnikovu opusu, a „po doživljaju i atmosferi, po glicerinski-mjesečinastoj boji, po kompoziciji, jedan je od nezaobilaznih naših autoportreta".

Oponent tamnom Šimunovićevu radu Stupičin je Slikar i model iz njegove svijetle faze, važnog autorova razdoblja karakterističnog po neutralnim bijelim plohama na kojima različitim nijansama plave, kolažom, najčešće, novinskog papira, komadićima tkanine, uglavnom čipke, te gumbima različite veličine i oblika prikazuje svoj lik uz kojega obično, ali ne obvezno, stoji model privinut uz njegovu nogu, znatno manjih dimenzija od samog slikara. Stupica je jedan od onih umjetnika koji su toliko očarani slikanjem ljudskog lika da očaranost prelazi u fasciniranost. Od svojih najranijih slikarskih početaka portretira važne osobe iz svog okruženja, čitav mu je opus obilježen mnoštvom autoportreta, a pred prikazom muškog lika prednjači lik žene, seljanke, djevojčice, nevjeste.
Sličnost s predloškom kod Stupičinih je radova tek simbolična, na razini znaka, a u drugom je planu, ili čak nevažna, i u skulpturi Branka Ružića koju naziva Glava. Drvena skulptura poštuje prirodan oblik i strukturu materijala u koju autor intervenira najmanje što može i izvodi tek nekoliko okomitih, dubljih ili plićih, ureza ili zaobljenja. Reducirani, ali dobro odmjereni, prostudirani i promišljeni potezi stvaraju oblik iznimne likovne snage i kvalitete.
Osmijeh Ive Kaline nastao je neposredno nakon njegovih vrhunskih ostvarenja apstraktnog ekspresionizma te poznatih kolaža čiji se vrijedni primjeri čuvaju u fundusu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Iako je Kalina ponajprije slikar gestualne apstrakcije, u njegovu je opusu, u različitim fazama stvaralaštva, nastalo i nekoliko autoportreta.  Neki od njih, iako predstavljaju fizionomiju lica i djelomično se udaljavaju od apstrakcije, pokazuju značajke njegova gestualnog slikarstva. Takva je i izložena slika Osmijeh koja postaje deformirano lice što grotesknim pogledom zuri u promatrača. Mimetički su elementi sporedni, jasno je da autora zanima prije svega gesta, materija pastoznih namaza boje i ekspresija kojom vrvi svaki dio ovoga rada. 

kalina.jpg

Suvremena umjetnička praksa podastire novo i drukčije čitanje tradicionalne teme portreta i autoportreta, koje je često motivirano dnevnim političkim kontekstom, različitim socijalnim pitanjima, simboličkom analizom društvene stvarnosti, odnosom umjetnika i društva. Upravo se ulogom i mjestom umjetnika u suvremenom društvu bavi Zoran Pavelić u radu iz ciklusa Werke für Joseph Beuys. Pavelić se referira na karizmatičnu i kontroveznu osobnost Josepha Beuysa i njegovu ulogu i utjecaj na suvremenu umjetnost, pitajući se koje mjesto na umjetničkoj karti svijeta zauzimaju oni hrvatski umjetnici koji u nacionalnom kontekstu imaju važnu ulogu, ali su u širem umjetničkom krugu ostali "mali" u usporedbi s "velikima".  Angažirani pristup slikarstvu i njegovo preispitivanje i kritiziranje čitaju se na Kutnjakovu radu Iz serije Autoportreti koji na lijevi i desni dio slike smješta polovicu bradatoga muškog lica koje podsjeća na Krista te ga prekriva stiliziranim bijelim konjanicima, čime parafrazira Malevichevu Crvenu konjicu

Ivan Kožarić u Crvenoj glavi sa svega nekoliko elementarnih poteza radi ludički autoportret, a korak dalje ide u Bijeloj glavi u kojoj potpuno negira métier u klasičnom poimanju: rad se svodi na list papira koji je s donje strane odrezan u obliku polukruga. Oba izložena crteža predstavljaju Kožarićev autobiografski pristup u kojem se miješaju aktivizam i stav negiranja "koji je prekriven konstruktivnim projektom neke minimalističke spontane akcije i vedrine koja je čista njegova narav".

Sadržaj Artukovićeve slike izaziva osjećaj tjeskobe: u poluuređenoj prostoriji s vidljivim kablovima električne instalacije prikazan je obješen muški lik čije živo lice gleda u nas, a na sredini kadra ponovljena je njegova silueta. Jasno je da je riječ o autoportretu čija je interpretacija dvosmislena i simbolična, to više što je i naslov slike Avantura je avantura.

Portret Janka Polića Kamova, u specifičnoj plavoj boji, Boris Bućan radi svojim prepoznatljivim, ležernim i spontanim, slikarskim rukopisom. Minimalističkim potezima postiže precizan emocionalni dojam. Odabrani kolorit, atipičan i neočekivan uzme li se u obzir tragična Kamova životna sudbina, unosi novu dimenziju u rad, onu duhovitu svojstvenu Bućanu.

Izrazito ispovjedni i autobiografski pristup primjećujemo kod Petre Varl, slovenske umjetnice čije vizualno izražavanje, bilo da je riječ o dvodimenzionalnom radu ili instalacijama u javnom prostoru, uvijek proizlazi iz crteža. Jednostavnim i jasnim linijama koje podsjećaju na dječje radove prikazuje sebe, osobe i događaje iz svoga intimnog svijeta, a dotiče se tema ljubavi, prijateljstva, obitelji te izmišljenih životnih situacija. Iako su autoričini crteži osobne naravni, tehnika izrade koja se temelji na ujednačenoj liniji stvara ukalupljene oblike, čime se postiže dojam proturječnosti: crteži Varlove spoj su intimnog svijeta i depersonaliziranih ljudskih likova kojima nikada ne nedostaje doza humora i razigranosti.

Nedorečenost interpretacije što se tiče motiva prikazanog na radu vežemo uz Keserov crtež Aura velike olovne glave. "U ovom trenutku grafitom i ugljenom tame potirem čestice svjetlosti da bi svjetlost crtačke tvari iskazala duh oblika i njegovo porijeklo" , objašnjava autor svoj rad. Keser je crtačkom inventivnošću dosegnuo maksimalan vizualni doživljaj: središnji je oblik zasićen grafitom, a zbog načina nanošenja materije na papir izobličio se i dobio volumen, što mu je dalo novu likovnu dimenziju.

Ako bi u nekoliko ključnih riječi trebalo dati kratak sažetak dosadašnjeg rada francuskog slikara i crtača Frédérica Léglisea, glasio bi: zanimanje za tjelesnost i erotičnost, a posebno za autoportret. Autoportret moje sjene 19. 10. 2012. studija je umjetnikove nutrine, multiplicirana slika sebe iznutra, koju radi tako da nacrta svoju sjenu, jer sjena je jedini način da vidimo sebe (ako nemamo ogledalo), a potom improvizira crtež unutar osnovnog oblika.  Crtež gradi koncentričnim linijama koje nas asociraju na geometričnost, a geometrija obično djeluje hladno i neemotivno. U ovome crtežu, naprotiv, sve je vrlo životno i tjelesno.

Crtež Shvatiti sebe Nives Kavurić-Kurtović svojom je likovnom porukom i svojim metaforičkim sadržajem poslužio kao primjeren uvod u izložbu. Zaključujemo je Vrankićevim Les Observateurs. Crtačka ingenioznost veže se uz oba autora. Kavurić-Kurtović živi crtež koji se kao neprekinuta nit provlači svim njezinim radovima, bez obzira na to je li linija izvedena tušem, olovkom, bojom.... I Vrankić živi crtež. Njegovi su crteži, isključivo olovkom na papiru, minuciozni, razrađeni do najsitnijih detalja, profinjeni, saturirani. Perfekcionistički. Toliko da je katkad teško povjerovati da su izrađeni ljudskom rukom. Jedinstveni i individualni. Složeni u kadriranju, kompoziciji. Slojeviti u čitanju. Njegov l'observateur (promatrač), autoportret, portret ili neko izmišljeno biće, nevažno, pokazuje da je ljudsko lice i dalje dovoljno motivirana tema kojom se prenosi vizualna poruka.

Vilma Bartolić, kustosica izložbe

 

Izloženi autori: Lovro Artuković, Vladimir Becić, Boris Bućan, Ivo Kalina, Nives Kavurić-Kurtović, Zlatko Keser, Ivan Kožarić, Miroslav Kraljević, Zlatko Kutnjak, Frédéric Léglise, Zoran Pavelić, Branko Ružić, Gabrijel Stupica, Frano Šimunović, Ivan Tabaković, Petra Varl, Davor Vrankić.

artuković.jpg

Foto: Boris Bućan, Janko Polić Kamov, 2002; Ivo Kalina, Osmijeh, 1970; Lovro Artuković, Avantura je avantura, 2004.

Powered by iSite